Ili: moj fotografski put.
Za razliku od drugih, u fotografiju sam aktivno ušao tek u digitalnom dobu. Kao godište ’85 odrastao sam uz analognu fotografiju, ali tada se njome nisam stvarno i aktivno bavio. Kratki intermezzo u fotografskoj sekciji moje škole doveo me doduše u kontakt s procesom razvijanja fotografija, ali zanimljivo – ne i sa samim činom fotografiranja.
Prvu vlastitu kameru koje se svjesno sjećam poklonila mi je moja tadašnja djevojka, a današnja supruga, 2003. godine za moj 18. rođendan – Nikon Coolpix 2000 s efektivna 2 megapiksela – WOW! ;-).
Ipak, s Coolpixom sam u početku snimao samo uobičajene fotografije s tuluma i prijatelja. Nešto ozbiljnije postalo je 2004. godine, kada sam odlučio fotografski pratiti svoj drugi hobi – tabletop gaming – te me moj ujak za to opremio kamerom Canon EOS 300D, a kasnije i 350D. Te su kamere dugo ostale moji alati, čak i nakon smrti mog ujaka, sve dok…
… da, sve dok se 2010. godine nije rodio moj sin i moja potreba da se fotografiji posvetim intenzivnije nije porasla – radi dokumentiranja njegova odrastanja i kao osobnog balansa. Tako je u prosincu 2010. u moj život ušla Leica D-Lux5.
„Čekaj, jedan kompaktni fotoaparat?“, možda će se sada zapitati netko od čitatelja. No tada sam zaista osjetio želju za čvrstim sustavom, a D-Lux mi je nudila sve što mi je bilo potrebno. Iznad svega, zbog mog pokojnog ujaka oduvijek sam osjećao povezanost s markom Leica, koja je za njega uvijek bila nešto posebno.
Razdoblje s D-Luxom označilo je moj prvi pravi fotografski razvoj. Posebno mi je pomogla serija članaka u LFI-ju, u kojoj su se korak po korak objašnjavala temeljna načela fotografije – poput otvora blende, vremena ekspozicije, ISO vrijednosti, zlatnog reza i pravila trećina. Tematski tada još nisam bio usmjeren. Snimao sam tipične početničke fotografije i, naravno, prije svega bilježio naš obiteljski život.
Nakon što me D-Lux5 pratila dvije godine, krajem 2012. u meni se pojavila želja za sistemskom kamerom. U međuvremenu sam 2011. pohađao tečaj s Leicom M9 i, naravno, 2012. sam pogledao u smjeru Leice M, ali to mi je u to vrijeme bilo potpuno nedostižno, a iskreno, fotografija je kao hobi također pala u drugi plan. U prvom planu bila je dokumentacija odrastanja djece, pa je izbor pao na tada potpuno novi Fujifilm X-E1 sa zoom-objektivom.
Ono što tada još nisam znao: Fujifilm X-serija, pa čak i X-E1, trebale su me pratiti dugi niz godina, sve dok u travnju 2025. nisam prodao posljednje fotoaparate i objektive iz tog sustava. I danas je to još uvijek izvrstan sustav koji mogu svakome toplo preporučiti!
Punih šest godina X-E1 bila je moja glavna kamera, sve dok se krajem 2018. moja fotografska strast ponovno nije rasplamsala (i od tada se više nije ugasila), pa joj se u siječnju 2019. pridružila tada potpuno nova X-Pro3. Sa svojim optičkim tražilom bila je još bliža M-sustavu i pružala mi je veliko zadovoljstvo. U početku sam se ponajprije usredotočio na street-fotografiju, ali otprilike u to vrijeme započeo sam i sa sportskom fotografijom, gdje su i E1 i Pro3 došle do svojih granica.
Kao posljedica toga, najprije sam dodao X-T4, koju je ubrzo zamijenila X-H2S. S potonjom sam se sve više etablirao u sportskoj fotografiji, koja je postala moj glavni motiv – i to je ostala sve do danas.
U svibnju 2023. konačno se pojavila Leica Q3 (28 mm). Već sam nekoliko mjeseci bio na listi čekanja u Leica Storeu u Düsseldorfu. Kada sam 26.05.2023. preuzeo kameru u trgovini, jedva sam mogao vjerovati: moja prva, vlastita „prava“ Leica. Bio je to početak novog fotografskog razdoblja za mene.
Od tada me Q3 prati u svakodnevnom životu i na bezbrojnim putovanjima i ne bih je želio bez nje. Iako ima fiksno ugrađenu objektiv s fiksnom žarišnom duljinom, nikada prije nisam posjedovao tako svestranu i moćnu kameru. S Q3 dokumentiram svoj obiteljski život jednako kao i pripreme, trening-kampove i timske događaje naših momčadi.
U sportskom smislu i dalje sam radio s X-H2S, barem sve dok u veljači 2024. nisam nabavio svoju Leicu SL2-S. Već sam ranije za sebe odlučio da će moj put voditi prema isključivo Leica sustavu, pa je to bilo samo pitanje vremena. U početku sam se, doduše, oslanjao na Sigma objektive, koji u L-mountu – zajedno s Panasonicom – predstavljaju izvrsnu i financijski pristupačniju alternativu nativnim SL objektivima.
Danas sam ostvario svoj cilj i sa svojom opremom u potpunosti stigao u Leica svijet. Druge sustave više ne koristim i nemam nikakvu želju za njima. Sa SL sustavom za sportsku fotografiju i Q-om za obiteljski svakodnevni život i reportažu vrlo sam dobro opremljen, iako ne želim skrivati da je pogled prema M-sustavu neizbježan. No bilo bi dosadno kad čovjek ne bi imao ni snove ni ciljeve.
